migranti, jasnija i odlučnija politika?

Nakon jednog od najugroženijih ratova, Drugog svjetskog rata, u kojem su bombardirani nedužni građani bombardirani, a manjine su zaklane, odlučeno je da bi obiteljima u takvim smrtonosnim okolnostima trebalo odobriti azil u sigurnim zemljama.

U to se vrijeme činilo logičnim zaključkom. Međutim, čini se da je nešto pogriješilo u našoj imigracijskoj politici.

SAD mi nemojte pogriješiti. Kada su životi obitelji ugroženi na ulicama gdje kišaju bombe i granate, humano je čin ponuditi tim osobama sklonište tijekom rata u slučaju da nemaju sigurne prostore u svojoj zemlji.
Srećom, trenutačno je broj zemalja u oružanom ratu ograničen.

Međutim, ne mogu se osjećati zaslužnima i zabrinutima zbog trenutačne situacije.

S obzirom na to da su nejasna politika i novinski mediji prali mozak, sada svima koji uđu na europsko područje bez valjanih dokumenata nazivamo „tražitelj azila” ili „tražitelj azila”, a da pritom ne postavljamo pitanje: utočište ili azil od čega?...
Suočeni smo sa stalnim priljevom migranata iz neratnih zemalja u okviru kojih afričke zemlje poput Maroka.
Suočimo se s time, u stvarnosti, te su osobe kandidati imigranti koji nastoje unaprijediti svoj gospodarski život.
Ništa s time nije pogrešno ako uđe u Europu nakon uspješnog prolaska postupka izdavanja dozvole. Postupak kojim se ocjenjuje može li osoba ponuditi dodatnu vrijednost našem europskom društvu zahvaljujući svojim kvalitetama!
Za razliku od ulaska brodom koji kaže: „Ovdje sam Europa, brinite me i platite mi, vaš problem!”
Boat putuje da se organiziraju kriminalne krijumčarske organizacije koje na trošak europskih poreznih obveznika popunjavaju masne džepove. Troškovi koji mjesečno mogu iznositi do 1000 EUR po migrantu. Novac koji nam je potreban za naše bolnice, škole, sveučilišta i socijalnu sigurnost!

Europska politika previše je liceptična da bi to obeshrabrila vraćanjem migranata iz neratnih zemalja na licu mjesta (očito u sigurnim brodovima) ili njihovim blokiranjem već u teritorijalnim vodama i granicama.
Umjesto provođenja čvrste granične politike, dopustimo migrantima da se promijene u kampovima. Potpuno neodgovoran pristup!

Kao čin potpune bespomoćnosti Europa traži od okolnih zemalja u kojima se nalaze Turska i Maroko da odigraju „pograničnu stražu” za nas tako da zaustave ljude da prelaze naše granice.

Ta ostarjela politika u kojoj dolazi do pada migranata nepravedna je prema europskim građanima koji imaju vlastite starije i bolesne osobe da se brinu za njih. To dovodi do ogorčenosti i nemira te potiče mržnju u našem društvu, društveni tumor koji sve više raste.

Naravno, postoje i zemlje koje se oporavljaju od rata. Takve su zemlje obično uništene i uništene te ih je potrebno ponovno izgraditi.
Trebaju li dobiti određenu pomoć? Zapravo mislim da je tako. Europa je dobila pomoć nakon rata u okviru kojeg je Njemačkoj pružena pomoć maršalnoj pomoći.
Dobro je pomoći zemljama da se vrate na noge, ali to mora biti njihova zvona jer je to njihova zemlja! Mladi zdravi ljudi koji traže „izbjeglice” od izgradnje vlastite zemlje neće svijet učiniti boljim mjestom.
Pogledajte ovaj recept:
Europa je 1945. bila u strašnom stanju nakon jednog od najrazornijih ratova u povijesti. Naši su djedovi i bake radili na obnovi uništene i uništene Europe. Europa se opet okrenula nogama, koja im je posvetila cijeli naraštaj napornog rada.
Potrebne su
nam jasne europske granice s jasnim pravilima koja cijeli svijet razumije i potrebna nam je jasna provedba umjesto da od stranih zemalja tražimo da nas „čuve”.

Napokon prestanemo govoriti o grčkoj granici, španjolskoj obali itd. To su europske granice i obale! Europska odgovornost!