Europski građani i organizirano civilno društvo dosad su imali središnju ulogu u osiguravanju svrsishodnosti europske građanske inicijative (EGI); sada im se europske institucije moraju pridružiti i pojačati svoju igru.
S obzirom na to da Uredba o europskoj građanskoj inicijativi postaje deseta, pobliže promatramo taj transnacionalni instrument kojim se obećalo da će se u prvi plan staviti pitanja o kojima se građani brinu, ali ih je europska politička klasa zanemarila. Smatramo da je to poprilično zastrašujuća ambicija za jedinstvenu demokratsku zastrašljivu zagovornicu Unije. Kako možemo započeti s onim što imamo i bolje ispuniti obećanje europske građanske inicijative od prije deset godina?
Trebalo bi biti vrlo ponosno što je Europska unija prije deset godina stvorila prvi transnacionalni instrument participativne demokracije u svijetu. Europska građanska inicijativa osmišljena je tijekom ustavne konvencije iz 2001./2010., sadržane u Ugovoru iz Lisabona 2007., dobila je svoj pravni okvir kako bi postala operativna prije deset godina, što je omogućilo da se prve stvarne europske građanske inicijative pokrenu godinu dana kasnije, u 2012. Nakon desete obljetnice Uredbe, imamo li razloga za proslavu ili zabrinutost?
Mnogo se toga može dogoditi u desetljeću. Europska integracija puni je primjer drevnih decencijskih obljetnica. Europske zajednice obilježile su 1960. deset godina Schumanove deklaracije. Tijekom posljednjih deset godina potpisani su Ugovor o Europskoj zajednici za ugljen i čelik, Ugovor iz Rima i Ugovor o Euratomu. Desetu obljetnicu potonjeg obilježile su velike promjene, uključujući spajanje institucija osnovanih tim trima ugovorima u jedinstveni skup tijela EU-a koji danas poznajemo. Međutim, što možemo učiniti u prvom desetljeću europske građanske inicijative?
Do danas je 101 europska građanska inicijativa zatražila registraciju od 2011., gotovo jedan u prosjeku mjesečno. To je impresivan dokaz o dinamičnosti europskog civilnog društva iz svih računa. Međutim, brojke se smanjuju: Registrirano je 76, šest ih je uspjelo prikupiti potreban milijun potpisa u najmanje sedam država članica, odnosno sedam ako se uzme u obzir, kao što to činimo, samoorganizirana europska građanska inicijativa STOP TTIP, koju je Sud EU-a kasnije naveo.
Međutim, što je najvažnije, od sedam inicijativa koje su ga dovele do cilja, očekuje se više zakonodavnih uspjeha. Jedna od rijetkih daljnjih aktivnosti Europske komisije temeljila se na inicijativi Right2Water. Iz toga je proizašla revizija Direktive o vodi za piće koja je stupila na snagu početkom ove godine, kao oslabljen odgovor (nije predviđen) te je zaoštrio devet godina nakon pokretanja prve uspješne europske građanske inicijative. Čini se da je lakše da delikt dokaza prođe kroz iglu nego da se pokrenuta europska građanska inicijativa pretvori u zakon.
Zašto je tako loše djetinjstvo od tako obećavajućeg porođaja? I gdje bismo trebali ići ovdje?
Što je u ime?
Moramo se vratiti samoj europskoj građanskoj inicijativi, koja je prije deset godina gotovo sveprisutno pozdravljena, s obzirom na to da većina smatra da je riječ o instrumentu bez presedana s velikim mogućim učinkom na demokratski život Unije. Međutim, u ovom očitom konsenzusu od samog početka došlo je do nedostataka koji odražavaju vrlo različita stajališta o željenoj prirodi demokracije i sudjelovanja građana u EU-u. Od tada je europska građanska inicijativa trebala služiti demokratskom testu EU-a iz Rorschacha, transnacionalnoj demokratskoj inovaciji koja je dovoljno dvosmislena kako bi različiti dionici mogli različito čitati. Ukratko, u najambicioznijem čitanju koristi se smjer izravne demokracije koja obično obuhvaća savjetodavne ili obvezujuće mehanizme odozdo prema gore za izravno izražavanje preferencija građana kao što su zakonodavne inicijative i referendumi. Participativna demokracija širi je pojam populariziran republičkom teorijom koja obuhvaća različite načine ostvarivanja ideala aktivnog građanstva u korist uključenih pojedinaca ili skupina koliko i za društvo u cjelini. Naposljetku, deliberativna demokracija ono je što kaže u vezi s licem, razumijevanjem demokracije kao foruma za političku raspravu koji bi, nadamo se, mogao pomoći u postizanju određenog konsenzusa, omogućujući građanima da eventualno promijene svoje preferencije zajedničkim javnim razmišljanjem.
Svako od tih shvaćanja demokracije dovodi do drukčije ideje o svrsi, opsegu i potencijalu europskih građanskih inicijativa. Na temelju analogija sa sličnim nazivnim popularnim inicijativama na nacionalnoj razini europska građanska inicijativa prvotno je bila pohvalna kao „prvi transnacionalni instrument izravne demokracije”. S druge strane, Europska komisija više je nego sretna zbog inherentne dvosmislenosti europskih građanskih inicijativa kako bi naglasila puko transnacionalno vijećanje, a ne donošenje odluka građana. U potonjem smislu europske građanske inicijative mogle bi poslužiti kao srebrna ljekovita tvar za suočavanje s apatijom građana ili barem ravnodušnošću prema europskim pitanjima. Na primjer, kada su mediji 2010. pritisnuli pritisak na opasnost da europska građanska inicijativa ne uspije premostiti demokratski jaz između Bruxellesa i građana, njezin potpredsjednik u to vrijeme nije se slagao „ne samo zato što pruža izravan pristup građanima kako bi se njihov glas čuo u Bruxellesu, nego i zato što će potaknuti istinsku prekograničnu raspravu o pitanjima u vezi s EU-om”.
Jaz u očekivanjima između onih u civilnom društvu koji su izrazili nadu u izravniju demokraciju i Komisije koja se bojala da će njezina izolirana kultura donošenja odluka biti preopterećena tek je djelomično riješen nakon dugoočekivanog donošenja nove Uredbe o europskoj građanskoj inicijativi 2.0, koja je postala primjenjiva 2020. Na prvi pogled čini se da smo postigli zajedničko razumijevanje da europska građanska inicijativa u svojem sadašnjem obliku nije ništa više ni manje od transnacionalnog alata za određivanje programa. Kao takva, vrlo povremeno, europska građanska inicijativa može potaknuti transnacionalne rasprave i dovesti u prvi plan nova pitanja o kojima građani imaju brigu i koja je politička klasa zanemarila. To je poprilično zastrašujuća ambicija za jedinstvenu ustrajnost Unije. Kako možemo započeti s onim što imamo i bolje ispuniti obećanje europske građanske inicijative?
Kako se dijete ne smije bacati vodom za kupanje?
Brojne mogućnosti predložene su u sve većoj literaturi o toj temi, ali najvažnije, što se može učiniti bez izmjene Ugovora? Kao prvo, potrebno je riješiti problem neobičnosti da je Komisija, kada je riječ o europskim građanskim inicijativama, i kao sudac i kao porota, nadležna za odlučivanje o njihovoj dopuštenosti i praćenju te njihovoj konačnoj sudbini. Smatramo da taj postupak procjene, iako ostaje u rukama Komisije, treba otvoriti drugim dvama institucionalnim akterima, odnosno Vijeću i Parlamentu. Međutim, osim institucionalne reforme, u pitanju je vrlo demokratski sustav vrijednosti tih institucija. Ne samo formalna pravila nego i zajednički demokratski sustav vrijednosti ili stavovi koji su temelj naše svakodnevne prakse.
Za vrijeme mislimo da svaka predstavka za pokretanje europske građanske inicijative preuzima natpis koji mnogi građani smatraju dovoljno važnim da se uključe u tešku zadaću transnacionalne politike i organizacije, bilo da se radi o borbi za klimu, bezuvjetnim osnovnim prihodima u Europi, punim političkim pravima građana EU-a ili pravednom globalnom pristupu cjepivima, kampanjama europske građanske inicijative ne raspravlja se samo o prekograničnim klubovima. Zahvaljujući napornom radu organizatora i pobornika, svaka europska građanska inicijativa stvara neprocjenjivu novu transnacionalnu mrežu, heterogene koalicije predanih Europljana koji žele povećati svoj glas i horizontalno, europeizacijom svojih nacionalnih javnih sfera i vertikalno vršenjem pritiska na institucije EU-a. Međutim, istraživanja su pokazala da bez svjesne institucionalne potpore velika većina takvih izvora energije u kampanji izbjegava njihovo službeno zaključivanje. Nakon što postane snažna, tipična kampanja europske građanske inicijative izađe iz suhog riječnog korita. Samo nekoliko njih učvršćuje svoje nasljeđe u trajni izvor prekograničnog političkog sudjelovanja odozdo prema gore.
S obzirom na takav „demokratski otpad” smatramo da bi bilo prikladno da Komisija provede inovativne načine za očuvanje bogatog ljudskog kapitala koji proizlazi iz europskih građanskih inicijativa. Ne bi li to bilo prikladno za tijelo koje bi trebalo biti čuvarica Ugovora? To ne bi bio tako velik red – organizatori europske građanske inicijative već su utisnuli svoju mrežu, pa će mandarinama EK-a biti potrebna samo pomoć u prikupljanju ulova. Ako EU želi primijeniti istinski pristup održivoj integraciji, morat će bolje prihvatiti procese koji su trajni, otporni i politički podržani tijekom generacija. Osim zadržavanja dragocjenih mreža sudjelovanja i demokratskih snaga, takav bi pristup pomogao poduprijeti prava EU-a i vladavinu prava trajnim sudjelovanjem i osjećajem odgovornosti sve većeg broja građana iz Europe, a nadamo se i izvan njih, da im Unija pripada.
Dijete nema više
Do sada, a možda i neiznenađujuće, europski građani i organizirano civilno društvo imali su središnju ulogu u prilagodbi europske građanske inicijative svrsishodnosti. Bez obzira na to gdje dolaze, moraju nastaviti govoriti istinu na vlasti. Međutim, europske institucije u ovoj fazi moraju im se pridružiti u ovoj velikoj demokratskoj pustolovini i pojačati svoju igru. Na početku svojeg mandata predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen obvezala se da će „odgovarati zakonodavnim aktom” kad god Europski parlament „donese rezolucije u kojima se od Komisije traži da podnese zakonodavne prijedloge” (Unija koja potiče više). Svjestan te nove obveze, Europski parlament mogao bi je ispitati ostvarivanjem svojeg prava na donošenje ne samo neobvezujućih rezolucija kojima se potvrđuju uspješne europske građanske inicijative, kao što je to nedavno učinio s Minority SafePack, nego i iskorištavanjem svojeg prava na inicijativu i podnošenjem rezolucija u skladu s člankom 225. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Tim bi se načinom djelovanja dao glas institucijama za veće sudjelovanje građana EU-a u donošenju europskih politika. Zamislite: lančana reakcija građana, preko EP-a i Komisije, prema novom zakonodavstvu EU-a. Transnacionalna demokracija počinje tako da oni koji su na vlasti budu istiniti svojim riječima.
Izjava o ograničenju odgovornosti: Mišljenja izražena na forumu europske građanske inicijative isključivo odražavaju stajalište njihovih autora ini na koji se način ne mogu smatratiodrazom stajalištaEuropske komisije ili Europske unije.
Objavitelji
Kalypso NicolaidisKalypso Nicolaidis profesor je na području transnacionalnog upravljanja, Škola EUI-ja za transnacionalno upravljanje u Firenci. Trenutačno je na dopustu sa Sveučilišta u Oxfordu, gdje je od 1999. profesorica međunarodnih odnosa i stipendija upravnog tijela na Centru za europske studije St Antony’s College. Prije toga radila je s brojnim institucijama EU-a, među ostalim kao članica skupine Europskog vijeća za promišljanje o budućnosti Europe kojom predsjeda Felipe González (2008. – 2010.), a prethodno je profesorica na vladinoj školi Kennedy School of Harvard i u ENA-i, a članica je Vijeća ECFR-a. Njezini istraživački interesi odnose se na unutarnje i vanjske aspekte europske integracije, kao i na globalna pitanja, kazališta priznavanja, demokratične teorije, solidarnosti i empatije, globalnog upravljanja i međunarodne trgovine, održive integracije, postkolonializma, mitova i politike te uvoza novih tehnologija u međunarodne odnose. Njezine najnovije knjige su „Exodus, Reckoning, Pricrifice: Tri pojma Brexita” (ne preuzima obveze, 2019.), „Greco-njemačka afera u krizi eura: Gubitak uzajamnog priznavanja?”, (suautor sa Sternbergom i Gartzou-Katsouyannijem, Palgrave, 2018.) i „Echoes of Empire: Pamćenje, identitet i Colonial Legacies” (uručeno sa Sebeom, I.B. Taurus, 2015.). Više informacija dostupno je na njezinoj internetskoj stranici: http://kalypsonicolaidis.com/
Petar Markovic trenutačno je voditeljica politike na Školi za transnacionalno upravljanje Europskog sveučilišnog instituta u Firenci, Italija. Prije osvajanja stipendije bio je koordinator osposobljavanja za prava građana u Europskoj službi za građansku akciju (ECAS). Do 2020. bio je direktor Zaklade ECIT. U objema tim organizacijama civilnog društva sa sjedištem u Bruxellesu bio je posvećen istraživanju, zagovaranju i promicanju europskog građanstva. Petar ima dvostruku doktorat iz političke teorije i političkih znanosti na Sveučilištu u Bruxellesu (Université Libre de Bruxelles) u Belgiji i LUISS u Rimu, a istraživački boravak na Sveučilištu u Oxfordu. Sada svoje znanje o transnacionalnim demokratskim inovacijama kao što je europska građanska inicijativa pretvara u praksu zagovaranjem politike koju vode građani izvan nacionalne države. Godine 2019. bio je zadužen za aktivnosti osposobljavanja i političkog učinka Transeurope Caravans, transnacionalnog projekta u kojem je 25 mladih aktivista prešlo 15 zemalja EU-a u potrazi za partnerstvima i najboljim praksama inovativnog transnacionalnog političkog sudjelovanja. Petar je i suradnik na Institutu ULB Institut d’études européennes i podučava povijest politika EU-a i međunarodnih odnosa na Akademiji Vesalius. Njegovi istraživački interesi izvan EU-a uključuju demokratizaciju zapadnog Balkana.
Povežite se s njima na Forumu!
Mišljenja izražena na forumu europske građanske inicijative isključivo odražavaju stajalište njihovih autora i ni na koji se način ne mogu smatrati odrazom stajališta Europske komisije ili Europske unije.
Unos komentara
Komentari